..gotta pick myself up,where do I start..cuz I can't turn to you when it all falls apart..

čudno je kak kad ti se svijet sruši, razmišljaš samo o lijepim stvarima koje su se nekad događale...prisjećaš se svih sretnih trenutaka s ljudima koji su te nekad okruživali i trudiš se zadržati te misli,iako znaš da to vrijeme ne možeš vratiti...ovo sad vrijeme ignoriraš i ne krećeš dalje,jer se ne možeš natjerat da se pomakneš,pa da sve to lijepo postane zaboravljeno...

možda bi bilo lakše da imaš bar nekoga uz sebe...od svih onih koji su te nekad okruživali,da ti je ostala samo jedna osoba...jedna od onih najbitnijih...ali ih nema...ni njega...ni nje...i znaš da se neće vratiti,i znaš da se to neće promijeniti...nalaziš se u jednoj velikoj crnoj praznini,a svjetlost se ne nazire...

zakaj imam potrebu to tu napisati kad ionak ne mislim nikom reći da pročita? ne znam,ionak sve kaj radim mi trenutno nema nekog smisla...ne vidim neki cilj,ne vidim neki razlog...ovaj blog je jedna od stvari koje me vraćaju u prošlost,ono ljepše razdoblje,pa kad sam tu,i kad pišem,makar crne misli,makar ih niko ne čita,na neki način se osjećam povezano sa svim što me činilo sretnom...

..nobody knows me but I'm always here,a statistic, a reminder of I world that doesn't care..